:: Marihuana Varljivi prijatelj s istoka :

       

MARIHUANA
Varljivi prijatelj s istoka

         

Prastari grad Varanasi, kojeg zovu još i Kashi, a Englezi su mu nadjenuli ime Benares, jedan je od sedam “svetih gradova” Indije. Hindusi vjeruju da onaj tko umre na obalama rijeke Gange, u Benaresu, odnosno na glavnom od njegovih 365 gatova, ne mora natrag u novo tijelo na Zemlji. Drugim riječima, takav se sretnik oslobađa “kruga rađanja” ili reinkarnacije. Za njega prestaju beskrajne patnje koje život donosi, pa umirući danonoćno preplavljuju ovaj grad. Dolaze najčešće vlakovima, ali i u zrakoplovu možete zamijetiti pokojeg jainističkog svećenika ili bolje stojećeg Indijca na kome se vidi da mu kraj nije daleko. Dok čamcem plovite rijekom, kraj vas prolaze mali zavežljaji u kojima su ostaci onih koje su spalili, nakon što su ih ujutro pronašli mrtve na gatu, ili su ih donijeli članovi njihovih obitelji. Uz obalu su brda drva, za one bogatije sandalovina. Ni u smrti jednakosti nema, mada je nezainteresiranost neposrednih korisnika posve jasna.

Benares je budan 24 sata dnevno. Prljavim, prašnjavim ulicama glavinjaju prosjaci, beskućnici, samozvani astrolozi iz čijih usta bazdi jeftini alkohol i, dakako, turisti željni uzbuđenja u gradu za koji je netko uporno dokazivao kako je davno ugostio i samog Isusa Krista. Kažu, tada se zvao Issa. Bajka pomaže turizmu kojem je ovdje podređeno sve. Valjda je zato Benares grad u kojem možete u državnoj trgovini, koja se zove “bhong shop”, kupiti sve ono što se može dobiti iz biljke koja se latinski zove Cannabis.

Riječ je o marihuani, koju, osim ovdje, legalno možete kupiti vjerojatno samo u Nizozemskoj. Susretljivi, već dobrano ošamućeni prodavač pristaje nas uvesti u poveće skladište skromne trgovine u kojem sjede neobrijani Indijci koji ovdje pripremaju i pakiraju proizvode koje zovu bhang, ghanja i charas. Moj je američki prijatelj Richard zbunjen. Toliko droge na jednom mjestu tjera ga na kalkuliranje kolika bi joj bila vrijednost na ulicama nekog od američkih gradova. Izbacuje cifru od preko 300 tisuća dolara. Pomišljam da je možda prekardašio nekom nulom, no on inzistira. Znam da se u školi jedva provlačio zbog matematike i ipak mu ne vjerujem. Dečki se oko nas blaženo krevelje, dok mi impresionirani napuštamo prostor u kojem se nalazi tisućama puta veća količina marihuane od one zbog koje su mnogi na Zapadu osuđeni na dugogodišnje robije. To ti je teorija relativnosti u području vrijednosti koje diktiraju državne institucije. U Indiji se možeš napušiti do besvjesti za par dolara, dok su te još nedavno za istu stvar u SAD mogli skloniti i na deset godina. Danas se u većini američkih saveznih država posjedovanje marihuane u količinama organičenim na osobnu uporabu kažnjava novčanom kaznom, jer više protok ove droge nitko ne može kontrolirati.

Računa se da je u SAD čak 40 tisuća osoba godišnje kažnjavano globom, privođeno na saslušanja ili zatvarano zbog marihuane. Izvješće Europske Zajednice iz 1991. godine pokazuje da je u zemljama članicama promet ostvaren od prodaje marihuane 7,5 milijardi dolara godišnje, prema nekima čak tri puta više nego od heroina.

Godinu dana ranije, zaplijenjena je količina od 2.200 tona marihuane, a da, prema vlastitom priznanju vlasti u tim europskim zemljama, “... na tržištu uopće nije nedostajalo te vrste droge...”. Zakoni se i u Europi razvodnjavaju kada je u pitanju marihuana, odnosno onaj njen dio koji ima nadimak “trava”. Kasnije ćemo razjasniti razlike u proizvodima koji se dobivaju iz različitih dijelova iste biljke. Pritisci za legalizacijom ove zacijelo najblaže droge, koja se ipak, uz amfetamine i barbiturate, nalazi u klasi B britanske liste narkotika, traju već desetljećima. Dok njeni zagovornici ističu njenu blagost u djelovanju na organizam, oni koji su za njenu zabranu podsjećaju na ono najopasnije: da nas beba može odvesti vukovima. Statistikama se stalno pokušava dokazati da su ovisnici o teškim drogama poput heroina i kokaina često počinjali svoju narkomansku karijeru s marihuanom. Očito tu nečega ima, pa i mimo čvrstih dokaza, svjetske vlade oklijevaju kada je u pitanju legalizacija marihuane. Izvješća i anketa o tome da je marihuana opasna ili nije opasna ima na stotine. Ako je samo u Europi promet od marihuane mjeren u milijardama dolara, svakome je jasno da je najmanji problem pribaviti istraživanje koje potvrđuje ovu ili onu tvrdnju. Jer, kako su me upozorili neki dobri poznavatelji ove problematike, opće uvjerenje da legalizacija marihuane odgovara onima koji je prodaju na crnom tržištu nije točno. Kada bi došlo do legalizacije kanabisa, to bi najviše pogodilo upravo one koji ga proizvode i prodaju na crno. Prema toj tezi, svaki bi promet ovom drogom vrlo vjerojatno postao monopolom države, koja bi ujedno kontrolirala kvalitetu, pa bi razrađena podzemna mreža botaničara amatera, koji beru milijarde dolara godišnje, ubrzo usahnula. Zato je u toj magli interesa u kojoj u prvoj liniji stoje nepopravljivi optimisti, entuzijasti “marice” koji su od njene legalizacije napravili čitavu ideologiju, nemoguće razabrati tko je zapravo taj koji povlači konce. Nesumnjivo gigantski kapital koji se oko marihuane vrti mora imati debelog utjecala na sve sfere ljudskog života, od medija do visoke politike.

Najpopularnija teza koju zagovaraju maricoljupci jest ona da je marihuana zdravstveno neuporedivo manje štetna od alkohola, pa stoga nema razloga da se ne legalizira. Jer, dobra je stara “špira” ne samo legalna, već se čak nalazi na popisu prehrambenih namirnica ! To što je “vatrena voda”, zbog urođene neotpornosti sjevernoameričkih Indijanaca tu čitavu rasu upropastila, dakako uz pomoć dobrih bijelih ljudi, nikoga osobito ne zanima. Povijest piše pobjednik, koji danas iznalazi opravdanja za stanje u indijanskim rezervatima gdje je teški alkoholizam jedan od glavnih razloga za siromaštvo i neobrazovanost ljudi kojima je jednom pripadao čitav kontinent na kojem su sada svedeni na turističku atrakciju i proizvodnju suvenira.

Marihuana je biljka koju bilježe prastari spisi, a arheološka su istraživanja potvrdila da je bila poznata, dakle vjerojatno u uporabi, već prije 8.500 godina. Postoje tri glavne vrste marihuane, označene latinskim imenima: Cannabis sativa, Cannabis indica i Cannabis ruderalis. Prva je od njih najraširenija, ima je mnogo u Kini, a zna se da je već u 16. stoljeću bila rasprostranjena po cijelom sjevernoameričkom kontinentu. Karakteristika je ove vrste konoplje slabija narkotična djelovanja visoka stabljika iz koje se izvlače jake vlati, ali i mala količina smole, koja zapravo sadrži najveću količinu THC-a, tetrahidrokanabinola, jednog od glavnih sastojaka koji ovu biljku čine drogom.

U tom 16. stoljeću Cannabis sativa, konoplja zanimljive budućnosti igrala je na američkom kontinentu jednu drugu ulogu. Naime, od nje su se proizvodili papir, tkanina za odjeću, jedra za jedrenjake i brodska užad. Britanske potrebe za užadi i jedrima bile su, prema Staffordu, tolike da je sve do polovice 18. stoljeća postojao propis kojim se u Virginiji predviđala kazna za farmere koji nisu uzgajali kanabis !

Poznato je da su ovu biljku uzgajali i Washington i Jefferson, a iz dnevnika prvog od dvojice može se samo nagađati da li je bio upoznat s njenim očaravajućim kvalitetama, koje će dva stoljeća kasnije poharati državu kojoj je udario temelje. Thomas Jefferson je posebna priča. Vrhunski intelektualac koji je u svojoj kućerini na brdu Monticello u Virginiji imao kolekciju od, za ono vrijeme fantastičnog broja knjiga, njih sedam tisuća, putovao je u Francusku i sa sobom vodio dva Crnca kako bi naučili kuhati francuske specijalitete. Vrt ispred kuće “oca Američke Deklaracije Nezavisnosti” imao je gredice na kojima je raslo čak 250 vrsta povrća, koje je Thomas odlično poznavao. Naravno, nikada se ne bih usudio uzrujati Ujaka Sama teorijom da je u večernjim satima Jefferson frkao “jointove”, mada se čini da je taj čovjek bio suviše znatiželjan i pametan, a da bi propustio čuti nešto o neobičnim kvalitetama biljke koja se uzgajala u tako ogromnim količinama.

Cannabis indica klasificirana je 1783. godine, a kako je moguće zaključiti iz njena imena, potječe iz Indije. Tamo ne samo da je lako možete kupiti, već i nabrati, dakako izađete li malo izvan nekih naseljenih mjesta. Intelektualci koje sam sretao u Indiji nisu pokazivali nikakvo oduševljenje za marihuanu, oni okrenuti duhovnim vrijednostima smatrali su da se radi o grijehu kojim se gazi tradicionalni zavjet neuzimanja živčanih stimulativa.

Kod nižih slojeva, recimo vozača rikše koji nas je razvozio Benaresom, uočio sam da je često pod utjecajem marihuane. Možda je to samo moje iskustvo, ali imao sam osjećaj da sredina u kojoj je marihuana ipak nešto svakodnevno ne pokazuje za drogiranje pretjerani interes. S druge strane, ova je biljka zabilježena u Atharva Vedi kao jedna od “pet svetih” biljaka hinduističke religije. Pušenje hašiša kao nešto uobičajeno među nekim indijskim sadhuima i aghori jogijima odlično opisuje Robert Svoboda u svojoj knjizi “Aghora”.

Botanički gledano marihuana je vrlo zanimljiva biljka, koju su godinama trpali u različite porodice, da bi na kraju netko čak ustvrdio da je rođakinja smokve. Marihuana se u svom razmnožavanju ne oslanja na kukce, već postoji ženska i muška biljka, a kada to zahtijevaju prilike, kanabis može biti i dvospolac ! To znači da na jednoj biljci postoje “ženske” i “muške” grane i ona se može sama oploditi i tako nastaviti s razmnožavanjem. Odnos muških i ženskih biljaka varira, ovisno o kraju u kojem biljka raste, odnosno količini svjetla kojoj je izložena. Time se prilikom uzgajanja može manipulirati i odrediti brojčani odnos ženskih i muških jedinki.

Ova indijska verzija kanabisa nema kvalitete kojima bi zadovoljila potrebe za užadi i papirom, ali ima one druge. Ona, naime, sadrži više smole psihoaktivnih svojstava, pa je vrsta koja je naprivlačnija i ilegalnim uzgajivačima upravo Cannabis indica. Tu sad ima raznih trikova, pa će biljka imati više narkotičkih svojstava ako joj se omogući više svjetla dnevno, a bit će i viša ako se sadi u gušćim redovima. Ovdje je majka Priroda nepravedna, pa je ženska verzija skoro dvostruko teža od muške. S time da čak 20 posto njene težine otpada na lišće, koje će jednog dana završiti u cigareti nekog sjetnog ostarjelog hippyja na obalama Arapskog mora, u staroj portugalskoj koloniji Goi, gdje je sve počelo još u tim glasovitim šezdesetima našeg stoljeća. Goa je i danas mjesto gdje možete dobiti ono čime je Bog obdario Indiju u neograničenim količinama, ali to više nije mjesto na čijim se prekrasnim plažama skupljaju desetine tisuća Amera zadojenih kozmopolitizmom i slobodnom ljubavi. Stari je san mrtav, šezdesete ostaju slatka iluzija na koju podsjećaju još jedino stari napušteni samostani Goe u kojima su hippyji znali potražiti malo hlada za vrućih indijskih mjeseci zamagljenih dimom kanabisa.

U nekim dijelovima Indije poljem kanabisa kruži ekspert kojeg zovu “ganga doktor” i istrebljuje “muškarce” među biljkama, pa ostaju smolom bogatije “ženke”. Sadržaj se smole u biljci može povećati i tako da se ona u određenom smislu traumatizira, odnosno da se u ranoj fazi uzgoja izgradi osobita košara koja ometa biljku u rastu. U području Himalaja, gdje se i najviše primjenjuje, ona ima nadimak “košara za mučenje”.

Što više smole, to više dolara logika je koja čudesno pokreće umove gladne profita, pa Amerikanci svako malo otkriju kakav ilegalni pogon ili farmu opremljenu vrlo efikasnom tehnologijom za uzgoj marihuane. Dobar je primjer jedan “poduzetnik” iz savezne države Vermont, koji je izgradio gigantski pogon opremljem umjetnim svjetlima i osvježivačima zraka. Kada je FBI stigao na vrata zgrade u kojoj su bujale zabranjene biljčice, čovjek je već bio odmaglio u nepoznatom pravcu, pa ga sada traže i preko televizijskih emisija. Kućna je produkcija narkotične biljke vrlo razvijena, što nije ni čudno ako imamo u vidu činjenicu da je američko tržište krcato priručnicima koji daju detaljne upute kako se to može provesti u djelo.

Od iste se biljke, dakle, dobivaju tri glavna proizvoda: prvi je načinjen od lišća biljke pri njenu dnu, najjeftiniji je i najčešće se javlja kao standardna “trava” ili ono pod čime mi obično podrazumijevamo marihuanu. U Indiji ga zovu “bhang”. “Bhang” neki zovu produkt načinjen od lišća i stabljike biljke, a prema nekima je to lišće marihuane mljeveno u prah, miješano sa začinima i pripremljeno kao napitak. Zatim je tu “ghanja” ili “ganja”, koju šverceri nude na svakom uglu u većim indijskim gradovima. “Ghanja” bi trebala zapravo biti marihuana, ali po svemu sudeći ima niz raznih dodataka. Često je zamjenjuju s “gunjom”, Abrus precatorius, koja je također psihoaktivna. Općenito, veću tržišnu vrijednost imaju produkti od lišća s vrha stabljike, jer sadrže veću količinu smole. Cvjetni pupoljci donose još veći sadržaj aktivnih tvari. Konačno, tu je i sama, čista smola, koja je poznata kao charas ili, nama na Zapadu – hašiš. Ova je droga oko 10 puta jača od obične “trave”, koja može znatno oscilirati u kvaliteti.

Tako je, recimo, iz osobite vrste sjemena moguće dobiti biljku čiji se “ženski” predstavnici obrađuju prije no što se na njima pojave sjemenke. Ova se vrsta marihuane smatra najpotentnijom, a poznata je pod imenom “sinsemilla”, što na španjolskom znači “bez sjemenki”. Uzgajivači koje je u nekim dijelovima svijeta nemoguće kontrolirati, a to je na mnogim mjestima jer se marihuana lako prilagođava u gotovo svim okolnostima, doveli su čitav biznis do savršenstva.

Usprkos stoljećima uporabe, ova droga skriva još mnoge tajne. Tako nije nikada objašnjeno zašto oni koji puše marihuanu uzgojenu na različitim mjestima u svijetu teže razvijaju toleranciju prema narkotiku nego oni koji stalno puše marihuanu istog porijekla.

Produkti nastali iz ove konoplje uglavnom se puše, ali se mogu i žvakati. Kanabis se u Sjevernoj Africi konzumira kao mješavina sa začinima i voćem poznata kao “majoon”, a postoje i tamne, mekane kuglice poznate kao Tibetan Temple Balls, te tzv. “tajlandski štapići”, odnosno osušena “trava” vezana u štapiće vlaknima iste biljke koja je vrlo jaka i puši se. Postoji dugački niz pripravaka iz svih dijelova svijeta, poput Nepala, Afghanistana, Kolumbije, Meksika, Havaja itd.

Ulje načinjeno od hašiša može dati vrlo jake psihodelične efekte, koji mogu trajati i više sati. Povijest je pokazala da iskustva s ovom drogom imaju niz neočekivanih aspekata, koji podrazumijevaju probleme s kojima ćemo se pozabaviti kasnije.

Od Skita Dylana

Treća vrsta kanabisa, Cannabis ruderalis, otkrivena je tek 1924. godine i to u južnom Sibiru. Vjerojatno je njen otkrivač imao u rukama prastare zapise Herodota, koji se neko vrijeme pridružio nomadskom plemenu Skitima. Stanovnici stepa koji su bili u stalnom pokretu imali su neobičan običaj. Naime, nakon što bi sahranili nekog važnijeg člana plemena, Skiti bi se pročišćavali tako da bi konstruirali improvizirani šator koji je zapravo predstavljao parnu kupelj. Ulazili bi u prostor na čijem se podu nalazilo užareno kamenje i na njega bacali sjemenke biljke koja je stoljećima kasnije identificirana kao jedna vrsta konoplje. Herodot je zamijetio narkotično djelovanje dima nastalog od sjemenki, jer su sudionici u ritualu zavijali od zadovoljstva nakon što su unutar ovakva šatora proveli određeno vrijeme.

Ovaj je zapis zaboravljen do kasnih četrdesetih ovog stoljeća kada je u zabačenim i slabo istraženim planinama Altaja otkriveno čitavo groblje Skita čija se starost procjenjivala na 400. godinu prije Krista. Niske su temperature pomogle očuvanju tijela pokojnika, uz koje su pronađeni mali šatori u kojima su se nalazile bakrene posude ispunjene sjemenkama konoplje. Analiza je pokazala da se radi o vrsti Cannabis ruderalis, pa je legenda da su Skiti još davno poznavali sva svojstva kanabisa time dobila svoju definitivnu potvrdu. Izgleda da je ova vrsta poznata isključivo u ovom dijelu svijeta, odakle se nije širila najvjerojatnije zbog toga što kao droga nije bila posebno atraktivna. Naime, sadrži relativno malo tetrahidrokanabinola, niža je, s nešto debljim lišćem od svoje za međunarodno podzemlje privlačnije rođakinje.

Kanabis je u raznim dijelovima svijeta poznat pod raznim imenima, a opisan je u širokom rasponu djela, od perzijske “Zend Aveste” do priča iz tisuću i jedne noći. Neka su iskapanja u Grčkoj potakla špekulacije da je nađeni komad hašiša dokaz da je ovu drogu kod proricanja koristila delfijska proročica Pitija. Teza ima konkurenta u priči da se lokacija na kojoj je proročica vračala nalazila na močvarnom tlu iz kojeg su izbijali podzemni plinovi, pa se proročica trovala na taj način, a ne hašišem. Dakako, ostaje nam i mogućnost da je ona odista imala proročke sposobnosti, pa joj nisu trebala nikakva trovanja.

Najbizarnija legenda vezana uz kanabis zacijelo je ona o Redu Asasina (Ubojica), a potječe od Marka Pola, venecijanskog putnika koji se 1273. godine našao u dolini Alamut u Perziji. Tamo je sreo Starca s Planine, poglavara perzijskog ogranka ismailitske sekte poznate pod imenom Asasini. Dva stoljeća stari red će uskoro pomesti jedan od rijetkih koji ga je nadmašio okrutnošću – Džingis kan. Porijeklo je reda dosta nejasno, ali prema nekima radi se o sekti koja je nastala u povijesnom raskolu unutar Islama, kada je došlo do podjele na sunite i šiite. U borbama oko Muhamedova nasljednika čak je ubijena i Prorokova kćer Fatima, a počele su nastajati različite sljedbe na čijem su čelu bili “sveti ljudi” iz pustinje, među kojima su neki vjerovali u reinkarnaciju, drugi u potpune seksualne slobode, a tako je nastao red “otpadnika od otpadnika”, koji je propovijedao ubijanje kao vjersku dužnost ! Radi se o preteči budućeg Reda Asasina kojeg sredinom 11. stoljeća osniva Hasan bin Sabbah, koji je ujedno prvi Starac s Planine. Radilo se o tipu kojeg Colin Wilson opisuje kao “... čovjeka vjerske discipline poput Sv. Augustina i političke nepopustljivosti jednog Lenjina...”. Uskoro Hasanovi ubojice, koji po potrebi žrtvuju vlastiti život da bi smaknuli nekog tko je smetao njihovom gazdi, postaju strah i trepet za velmože tog dijela svijeta.

Hasan ubrzano okuplja sljedbenike i postupno zauzima dvorac Alamut, čije ime u prijevodu znači “Orlovsko gnijezdo”. Tu će provesti ostatak života upravljajući intrigama u tadašnjem još vrlo podijeljenom svijetu Islama. Pisao je i knjige, a oni rijetki koji su ga mogli sresti i osobno, osjetili su njegov bijes ako bi slučajno prekršili neki od kodeksa kojih se on fanatično pridržavao. Konzumiranje vina je bilo zabranjeno, pa je Hasan dao ubiti i vlastita sina koji je to pravilo prekršio.

Nazanimljiviji je dio priče onaj o tome kako se pripremalo Asasine za akcije u kojima bi ubijali u ime vjere, a na temelju Hasanovih prosudbi. Čovjeka bi se uvjerilo da će zbog onoga što će učiniti zavrijediti Raj, dapače, dobio bi dopuštenje da mjesto gdje će se kasnije preseliti za vječnost posjeti na tri dana! Naime, u dubokoj kotlini iza dvorca, u koju je svaki pristup bio strogo zabranjen, napravljen je raskošan vrt s fontanama i prekrasnom palačom. Kandidata za ubilačku misiju bi drogirali hašišem i, izgleda, opijumom. Tada bi ga prenijeli u imitaciju Raja koja je morala za ove ljude iz pustinje biti fascinantna. Tri dana on bi uživao u lijepim ženama koje je imao na raspolaganju, raskošnoj palači i obilnim količinama hašiša. Zadnji bi ga dan drogirali do besvjesti i vraćali u Hasanov zamak. Čovjek, koji je bio uvjeren da je doista zavirio u Raj, pun je entuzijazma primao zadatak koji bi mu povjerio Starac s Planine. Hasan je imao vojsku svojih fanatika koja je bila premala za vođenje bitaka, pa je to nadoknađivao atentatima na svoje neprijatelje, u čemu su njegovi sljedbenici dostigli zavidan nivo efikasnosti. I oni najzaštićeniji suparnici često bi padali kao žrtve Asasina. Dovoljno je reći da su uspjeli likvidirati Nizama Al–Mulka, Velikog Vezira turskog sultana, ali i mnoge druge. Brojni su dokazi da priča o ovom jedinstvenom “pranju mozga” uz pomoć hašiša nije samo legenda.

Hašiš, koji je, kao što sam već napomenuo, zapravo smola sastrugana s biljke, pronađen je i na jednom kartaškom brodu potonulom za vrijeme Punskih ratova, spominje ga kao sredstvo za poticanje dobrog raspoloženja u vrijeme Rimskog Carstva i sam Galen, dok je u Baselu otkriven crtež botaničara Leonhardta Fuchsa iz 1542. godine, na kojem se vidi ova biljka koja se postupno proširila po cijelom svijetu.

U početku 16. stoljeća, kanabis kao biljku koja neobično djeluje na ljudsku psihu opisuje i francuski književnik Francois Rabelais. Ne treba ni naglašavati da su drogu oduševljeno prihvatili i drugi umjetnici. To je doduše bilo tek 1844. godine, kad je Theophile Gautier u Parizu osnovao “Le Club des Haschischins” (“Klub prijatelja hašiša”), koji je jednom mjesečno okupljao ljude poput Baudelairea, Hugoa, Balzaca i Dumasa. Tada vodeći pariški šminkeri odabrali su za svoja redovita mjesečna drogiranja hotel “Pimodan”. Hašiš je pristizao iz Alžira, a neki smatraju Gautierove opise djelovanja narkotika prvima te vrste u Europi. No, ima i onih koji osporavaju njihovu autentičnost vjerujući da je pjesnik obilno pretjerivao fantazirajući na način koji nije karakterističan za produkte dobivene iz narkotične konoplje.

Izgleda da je od cijele družbe kanabis najviše strefio Baudelairea, čija su djela vrlo često obojena tamnim raspoloženjem, a to se nerijetko pripisuje njegovom prekomjernom uživanju u zavodljivoj biljci. Trovanje hašišem u kasnijim godinama u umjetničkom svijetu ne predstavlja nikakav raritet. Marihuana još manje. U svojim je songovima otvoreno zagovaraju Beatlesi, Rolling Stonesi, Bob Dylan i mnogi drugi, a u šezdesetima i sedamdesetima se u aktivnu borbu za njenu legalizaciju uključuju Allen Ginsberg, ali i ironični Lenny Bruce, koji javno izjavljuje da će marihuanu legalizirati onda “... kada počnu uhićivati djecu političara i studenti prava osjete njene efekte prije no što postanu suci ili tužitelji...”.

Uporaba “marice”

Obzirom da je kanabis najraširenija droga, uz bezbroj oblika u kojima se pojavljuje na tržištu, moguće ju je u organizam unositi na razne načine. Oni koji žele jače efekte, obično pripravke kanabisa puše. To može biti u obliku cigarete, koju tada zovu “joint” ili “spliff”. Miješa se s duhanom, a u istoj formi može se naći i hašiš. Pušiti se može preko različitih lula čija je funkcija najčešće to da dim droge prevedu preko vode. Najpoznatije su takve sprave, čija je namjena zapravo ista, tzv. “chillum” i nargila. Neki čak narkotičnu smolu stisnu između dvije užarene oštrice noža, a dim zarobe u običnoj boci za mlijeko. Taj se dim naglo udiše i zadrži u plućima što je dulje moguće. Time se osigurava ubrzani prodor tetrahidrokanabinolnih molekula u krvotok, a tako i u mozak, gdje će izazvati senzacije zbog kojih se droga i puši. Za nenaviknutu osobu iskustvo može biti vrlo neugodno, praćeno osjećajem gušenja ili žestokim kašljem. To će ponovnim uzimanjem droge postupno nestati.

Jedenjem proizvoda na bazi kanabisa neće nastupiti gotovo trenutni efekti kao što je to slučaj s pušenjem, dapače, može proći i sat i pola dok nastupe učinci konzumirana narkotika. A taj način unošenja u tijelo hašiša ili marihuane predstavlja povećanu opasnost zbog toga što onaj koji ga uzima ne zna je li uzeo količinu koja će postupno dovesti do iskustva iznad željenog, ali ne u pozitivnom, već negativnom smislu. Naime, dok čitava kroz usta unesena količina droge počne djelovati, korisnik može vidjeti da je uzeo previše, kada će se nerijetko početi gubiti u teškim i neugodnim emocijama koje neće moći kontrolirati. Pušač će, kad osjeti nešto što mu se ne sviđa, smjesta prestati uvlačiti omamljujući dim i time iskustvo koliko–toliko staviti pod kontrolu. Od kanabisa se mogu spravljati i alkoholature, a stvari su se razvile do te mjere da postoje čitave kuharice u kojima piše kako kanabis možete ubaciti u kulinarske specijalitete!

Rašireno uvjerenje da je kanabis najblaža droga samo je, prema nekima, djelomično točno. Iskustvo s marihuanom i hašišem prije svega će ovisiti o kvaliteti droge, ali i mentalnom stanju korisnika. Hašiš će čovjeka učiniti tromijim, a marihuana veselijim. Većina korisnika marihuane opisuje svoje stanje kao oslobađanje od psiholoških kočnica u prometu s okolinom, sanjivost i povećanu osjetljivost na zvuk i boje. Glazba dobiva osobito značenje i zvuči grandioznije nego u normalnim okolnostima. Uvid u značenje mentalnih procesa prostaje oštriji, osoba može biti dobre volje i osjećati potrebu za smijehom. Radi li se o drogi snažnija djelovanja, može doći do halucinacija sa zatvorenim, ali i otvorenim očima. Često te halucinacije izgledaju kao živi crtići, mogu podsjećati na iskustva s LSD-om.

Puno se špekuliralo s afrodizijačkim efektima kanabisa, koji doista, prema nekima “... povećava seksualnu privlačnost i osjećaj sigurnosti u odnosima s partnerom...”. To se osporava tezama da je u pitanju veća podložnost sugestiji uslijed suženja svijesti izazvanog drogom, pa čovjek doveden u specifičnu i stimulativnu situaciju reagira povećanim interesom i, eventualno, potencijom. No, treba upozoriti da su iskustva nekih upravo obrnuta. Droga ih čini nezainteresiranima za druge životne radosti. To je vjerojatno slučaj s onima koji uzmu veće doze droge, kada, kako to dobro formulira Andrew Tyler, dolazi do “paralize mašte” i bezvoljnosti koja rezultira gubitkom želje za micanjem udova.

Pred dosta godina, kada sam s nekoliko prijatelja usred zime zaglavio u malom danskom otočnom mjestancu Oster Kippinge, grupa se mladih Nijemaca napušila hašiša u lokalnoj birtiji. U nedostatku opreme i zarobljeni snijegom koji je blokirao sve puteve, koristili su pivsku bocu, zapravo njen grlić u koji su nagurali hašiš pomiješan s duhanom. Bilo mi je jasno da su doze koje su inhalirali bile daleko veće od standardnih. To je bilo jasno i iz činjenice da su satima nepomično piljili u jednu točku. Jedan je od njih redovno povraćao, nakon što bi odteturao kroz stražnji ulaz iz birtije van. Ostali su se osjećali “high” do te mjere da uopće nisu imali želje komunicirati s okolinom. Doduše, i to je drukčije ako je euforično stanje izazvano manjim dozama droge. Čovjek osjeća potrebu za odnosom s okolinom, ali nerijetko zaboravlja započeti s konverzacijom!

Dr. Charles Tart je svojedobno načinio opširno istraživanje efekata marihuane, koje je, prema njegovim tvrdnjama, kroz osobite upitnike, obuhvatilo iskustva ukupno 37.000 popušenih “jointova”. Učinke je podijelio na uobičajene i rijetke (poznati su i slučajevi u kojima kanabis uopće ne djeluje na korisnika odnosno ne izaziva nikakve promjene u njegovoj svijesti). Istraživanje otkriva da je Tart vrlo vjerojatno osoba sklona ideji legalizacije marihuane koja objektivno nije pridala jednaku važnost ugodnim i lošim učincima droge, za koju su do njegova vremena mnogi stručnjaci tvrdili da nije baš bezazlena.

Tart, koji se kasnije bavio i parapsihologijom, kao glavni efekt marihuane navodi osjećaj dubljeg značenja u događajima iz okoline, te življe slike okoliša. Osjeti se profinjuju, pa čovjek bolje razumije riječi neke pjesme, a njene tonove percipira detaljnije. Katkada dolazi do povećanog apetita, uglavnom zbog toga što se izoštrava osjet okusa. I percepcija vremena se mijenja. Ono kao da se usporava, prolazi sporije, pa čovjek osjeća “sada” i “ovdje” mnogo intenzivnije. Ovo istraživanje tvrdi da se kvaliteta orgazma djelovanjem narkotika mijenja, a osjet dodira poprima neka nova svojstva. Nastupa osjećaj opuštenosti i razumijevanje za druge osobe, koje se očituje i u povećanom interesu za humor. Drogirani nije bučan kao osobe pod utjecajem alkohola, ali se niti ne može usredotočiti na intelektualne zadatke koji zahtijevaju okretanje prema vanjskom svijetu. Svoje obveze ne smatra prijeko važnima i pokazuje znakove neodgovornosti. Pažnja mu bježi i otežano čita. Osjeća se dobro i nezainteresiran je za probleme koji zahtijevaju bilo kakav napor. Ne pokazuje interes za kontrolom nad situacijom, već se dječjom naivnošću prepušta procesu okretanja prema unutra, pri čemu ima osjećaj da počinje bolje upoznavati vlastitu ličnost. Nema komplikacija sa spavanjem, a olako izbjegavanje obveza jedan je od razloga zašto se ovu drogu smatra društveno štetnom.

Bad

Doživljaji mogu biti i vrlo neugodni. Zvukovi postaju razvučeni i nejasni, boje čudne, svijet nezanimljiv i besmislen. Drogirani se može osjetiti okruženim neprijateljskim silama ili čak od njih opsjednutim, a nerijetko počinje osjećati energetske centre na tijelu poznate u joga tradiciji kao chakre. To može pratiti osjećaj strujanja energije u kičmenom stubu. Cjelokupni period djelovanja kanabisa može proći u neugodnim emocijama, uz nejasan osjećaj magijskih sila na djelu. Vanjski izgled drogiranoga može podsjećati na robota i čitavi periodi iz sjećanja mogu biti izbrisani. Javlja se osjećaj mučnine i neugodne tromosti, nakon čega može uslijediti povraćanje, čak i u slučaju uzimanja manje doze narkotika. Neki mislima odlutaju, a kasnije se ne mogu prisjetiti koliko je vremena proteklo. Može se javiti fenomen poznat kao “deja vu”, a u nekim situacijama dolazi do nekontroliranog pokretanja udova. Često tada nastaje panika od potpunog gubitka kontrole nad životnim procesima, nastupa drhtanje ruku, a čovjek postaje nemiran. Sve to prate problemi sa spavanjem.

U onim težim slučajevima dolazi do dugotrajnijeg gubitka interesa za seks i opasnog ponašanja u društvu drugih osoba. To se može manifestirati kao verbalna agresija prema ljudima koje korisnik droge od prije smatra neprijateljima, ali i onima s kojima je ranije održavao korektne odnose. Dolazi do zahlađenja u odnosima s drugim ljudima i težih ispada. Kako to priznaje Tart, osoba pod utjecajem kanabisa može osjetiti snažan impuls koji je tjera da nekoga fizički povrijedi. To je slučaj kod korisnika s duljim stažem i onih koji uzimaju veće doze ove droge. Dakako, pravila nema jer netko s odgovarajućom predispozicijom može “puknuti” od relativno niske doze bilo koje droge.

Imao sam prilike sresti mladića u ranim dvadesetima koji je odavao smirenu i stabilnu osobu koja je redovno uzimala marihuanu iz rekreacijskih pobuda. Jednog se dana našao u psihijatrijskoj bolnici, opsjednut idejama o tome kako su na njega bačeni uroci i snažnim, nekontroliranim strahovima od ludila. Bez jakih medikamenata i odricanja od svih vrsta narkotika oporavak nije bio moguć, dapače, prijetila su mu psihotična stanja i doživotni psihički poremećaji. I njemu je postalo jasno da i beba među vukovima katkada može progutati čovjeka.

Američki državni rat protiv marihuane poistovjećuje se s Harryjem J. Anslingerom. Zakleti protivnik droge, Anslinger nije žalio truda u javnosti iznositi slučaj za slučajem ubojstva u kojima je navodno presudnu ulogu odigrala konzumacija vjerojatno najblažeg narkotika – marihuane. U periodu od 1932. do 1937. godine kampanja protiv kanabisa razmahala se toliko da je 46 od 48 američkih saveznih država ovu drogu stavilo izvan zakona. Objavljivane su priče o onima koji su pod utjecajem marihuane skakali s prozora višekatnica, a spominjano je i seksualno nasilje kao patologija koja se polako razvija ako čovjek u organizam unosi tetrahidrokanabinole. Nije mnogo pomogla ni činjenica da je postojalo 28 različitih medicinskih preparata na bazi kanabisa. Kutije cigareta s marihuanom koje su se prodavale kao sredstvo u borbi protiv astme povučene su iz prodaje, kao i ostali proizvodi koji su imali bilo kakve veze s kanabisom. Iz današnje je perspektive jasno da je Anslinger u mnogo čemu pretjerao i rat protiv marihuane pretvorio u svoju opsesiju. Ipak, određene činjenice kojima je baratao nije lako osporiti. Neki autori knjiga o drogama i njihovim efektima mrzili su ga toliko da je jedan od njih napisao doslovce: “Anslinger je umro 1975. godine – konačno !” Bila je to slaba utjeha, jer je neumorni američki birokrat uspio neke ideje proturiti i u Ujedinjene Narode, već u tim ranim šezdesetima skrećući pažnju na dolazeću pošast. Shvatili su ga vrlo ozbiljno i, kada je umro, njegova je vizija Amerike lišene legalnih narkotika praktično bila ostvarena.

Posljedice

Kanabis i njegove efekte na čovjeka, kao što je pretpostaviti, istraživali su mnogi. Medicina opisuje bolest psihoze (ima onih koji postojanje prave psihoze izazvane kanabisom osporavaju tvrdeći da se radi o privremenom poremećaju) izazvane ovom drogom, a neki su čak kao relativno čestu pojavu registrirali paranoju koja se javlja ako pušač marihuane nije opušten, napet je ili boluje od neke kronične psihičke bolesti. Zanimljivo je da neki takve patološke strahove, koji se povremeno javljaju kod onih koji troše ovu drogu, pripisuju učinku samog narkotika, dok drugi vide problem u kvaliteti “robe” koja dolazi sa svih strana svijeta. Primjerice, ustanovljeno je da smola marokanskog porijekla zna sadržavati kravlji izmet, a južnoafrička “trava” dodatak vrlo otrovne dature. U oba slučaja, spomenuta onečišćenja mogu imati udjela u nastajanju nekog teškog sindroma poput ovih prije navedenih. To, naravno, nije dovoljno utemeljeno objašnjenje da bi na bazi njega netko potpuno legalizirao kanabis. Stječe se dojam da su američke državne institucije svele kažnjavanje zbog posjedovanja marihuane na globe više zbog očite nemoći da uporabu ove biljke stave pod kontrolu, nego zbog uvjerenje da ona ipak ne predstavlja opasnost za fizičko i duševno zdravlje ljudi. No, gotovo svi oni s kojima sam razgovarao, a mogu ih svrstati u grupu više-manje redovitih potrošača kanabisa, iskreno vjeruju da ih ova droga ne može ugroziti.

Cijeli rat oko legalizacije, koji se stalno pojačava kako se gomilaju medicinska istraživanja koja ukazuju na dobre ili loše strane marihuane koja je od svih narkotičkih sredstava najbliža vraćanju u legalne vode, izgleda da ima malo šansi za kraj. Prije svega zato što se čitava scena vezana uz drogu neprekidno zatamnjuje, broj korisnika zabranjenih sredstava raste, pa to ne pridonosi raspoloženju u kojem bi došlo do nečega tako senzacionalnog kao što je legalizacija jedne droge protiv koje su u ovom stoljeću napisani kilometri tekstova i radi koje su ljudi, kada se sve zbroji, sjedili u zatvorima stotine godina. Bez obzira na to je li istinita ona čuvena i bezbroj puta ponovljena tvrdnja da je alkohol mnogo opasniji od marihuane.

Svoj stav kroz sabrana istraživanja o kanabisu najbolje iznosi Svjetska Zdravstvena Organizacija, pa istinu o ovoj drogi možemo saznati najobjektivnije upravo iz izvješća ove institucije u kojem se bavi narkotičnom konopljom i njenim derivatima.

Manje doze kanabisa uzimane povremeno ne izazivaju vidljive oblike trovanja, ali izloženost ovoj drogi u duljem vremenu i u većim dozama dovodi do kroničnog trovanja, koje može zahtijevati i nekoliko tjedana oporavka kako bi se stanje pacijenta normaliziralo. Kanabis ima vrlo negativno djelovanje na dišne puteve, a ustanovljeno je da je dim marihuane opasniji od duhanskog, dok je onaj hašiša još razorniji. Nakon nekog vremena može izazvati bronhitis, ali i karcinom pluća, ako izloženost sastojcima iz dima potraje dovoljno dugo. Upravo je to neugodno svojstvo kanabisa i njegovih derivata često spominjani argument protiv legalizacije.

Moj prijatelj Mario, koji je eksperimentirao s mnogim drogama, pa tako uzeo i podosta hašiša, komentira svoje odustajanje od ove droge na zanimljiv način: “... Sami efekti su znali biti ugodni, no relativno sam brzo osjećao probleme s disanjem nalik onima pušača cigareta, čak u određenom smislu i gore. Imao sam osjećaj da mi se smola hašiša lijepila na pluća. Bio je to, uz fizički, i psihološki neugodan doživljaj...”.

Vrlo opširna ispitivanja koja su pokušala povezati kanabis sa srčanim oboljenjima nisu pokazala da takva sveza postoji. Izneseno je mišljenje da kanabis može pogoršati stanje čovjeka koji već boluje od neke srčane bolesti. To ni ne mora biti uzrokovano izravnim djelovanjem narkotika, već može biti posljedica stresa koji droga izaziva na organizam.

Mada nije utvrđeno da kanabis oštećuje kromosome, ima indikacija da može biti faktor u nastajanju malignih oboljenja u tijelu korisnika. Radi se o smoli koja može utjecati na metabolizam na više načina, a najugroženiji su, dakako, kao što smo to već ranije spomenuli, dišni putevi. U svezi s nastajanjem stanica raka u tijelu pušača kanabisa su i neka istraživanja koja se bave utjecajem droge na funkcioniranje imunološkog sustava u čovjeka. Izvješće navodi da neki dobiveni podaci upućuju na moguće poremećaje imunosustava, pa je to vjerojatno povezano s pojavom alergija kod pušača marihuane i hašiša. Ipak, naglašava se da te alergije nisu uobičajene.

Testovi na životinjama dokazali su da kanabis utječe na produkciju spermija kod muških štakora, ali to nikada nije dokazano na ljudima. Navodno marihuana kod žena može poremetiti menstrualni ciklus, ali izgleda da nema utjecaja na plodnost. Što se tiče intelektualnih funkcija, jasno je da kanabis izaziva najrazličitije varijacije promijenjenih stanja svijesti koje se odražavaju na intelektualne sposobnosti tijekom i nakon djelovanja same droge. O negativnim se psihološkim efektima govori s dozom opreza, ali se jasno ističe da stanja paničnog straha i paranoje mogu nastupiti koristi li se ovaj narkotik. Kada se govori o psihozi, dakle ludilu izazvanom kanabisom, psihijatri najčešće spominju epizode koje “... traju do četiri tjedna...”, čime se zapravo daje na znanje da formiranje trajne psihoze nije dokazano kao mogućnost vezana na potrošnju kanabisa. Tu se znanost nalazi na skliskom terenu, jer postoje osobe kod kojih je psihoza latentna, dakle prikrivena i bilo je koji okidač može pokrenuti. Zasigurno to može biti i kanabis, iako se u načelu ne vjeruje da droga sama može izazvati ovaj teški psihički poremećaj. Barem ako je suditi po spomenutom izvješću Svjetske Zdravstvene Organizacije.

Stvara li kanabis ovisnost? Prema novijim pogledima na ovaj problem koji se pred javnost stalno vraća već desetljećima postoje dokazi da može nastati barem manja fizička i psihička ovisnost o nekom od derivata kanabisa. Mogu se pojaviti i znaci apstinentske krize, slično kao kod opijata, nikotina i alkohola. Dolazi do znojenja, mučnine i grčenja mišića. Uz to, onaj koji pokazuje znakove krize zbog neuzimanja kanabisa može pokazivati znakove nervoze i često lako plane zbog često nevažnih vanjskih izazova.

Nakon pregleda dokumentacije sakupljanje od strane DEA (Drug Enforcement Agency), u razdoblju od 1986. do 1988. godine, američki je sudac Francis J. Young dao izjavu koja je proizvela pravi politički potres u Americi:

“... Gotovo svi lijekovi imaju toksično, potencijalno smrtonosno djelovanje, ali marihuana ne spada u takve supstance. Marihuana je u svom prirodnom obliku jedna od najneopasnijih aktivnih supstanci poznatih čovjeku. Mjereno racionalnom analizom, marihuana se može pod stručnim nadzorom koristiti u medicinske svrhe...”.

Ova je izjava dana krajem 1988. godine, a cilj joj je bio skretanje pažnje na podatak da je kanabis potencijalni lijek protiv mnogih oboljenja. Tradicionalna ga indijska medicina koristi u borbi protiv čak 100 različitih bolesti i simptoma, a kao takav je opisan i na Zapadu. I, do zabrane, korišten. U zemljama poput Indije, on se još uvijek nalazi na popisu sastojaka dodanih različitih tradicionalnim lijekovima, u ruralnim ga sredinama ljudi koriste bez predrasuda, osobito tamo gdje je alternativa nedovoljno razvijenoj primarnoj zdravstvenoj zaštiti. “... Ova je prirodna droga daleko bezopasnija, kako mi je to energično objašnjavao indijski liječnik dr. Sharma, od niza alopatskih lijekova iz donacije, među kojima je mnogima istekao rok trajanja ili daju vrlo neugodne popratne efekte. To da se ona ne zloupotrebljava za masovno, nemedicinsko korištenje, stvar je kontrole koju nad njome treba uspostaviti...”.

Trava kao lijek

Nakon Napoleonova i britanskog pohoda na Indiju i Egipat stanoviti W. B. O’Shaughnessy, profesor kemije i prirodne filozofije, potrudio se još 1839. godine počeprkati po starim indijskim zapisima na koje je nabasao u Calcutti, pa čak provesti inicijalna ispitivanja na životinjama. Zaključio je da se kanabis može rabiti kao sredstvo za stišavanje bolova, protiv reumatizma, jakih napada epilepsije kod djece i u još neke druge svrhe. Francuski je psihijatar J. J. Moreau vjerovao da marihuana može pomoći osobama koje pate od mentalnih problema, a droga se uskoro našla i u Americi, gdje je postala sastavni dio niza preparata, od kojih je bio osobito popularan alkoholni “Tildenov ekstrakt”.

U drugoj polovici 19. stoljeća jedan je 16-godišnjak uzeo malo preveliku dozu ljekovitih kapi. Njegovo je ime bilo Fitz Hugh Ludlow, a prvi je opisao što to znači biti “high” od kanabisa. Smatrao je da je pomoću čudne droge, koja ga je koštala svega 6 centi, putovao u mistične regije opisane u uzbudljivoj istočnjačkoj literaturi. Time je zapravo otvorio vrata marihuani i hašišu kao rekreacijskim drogama. Ili, bolje rečeno, on je prvi jedan medicinski preparat iskoristio kao narkotik, to opisao i tako otvorio put za nešto što će u narednom stoljeću na Zapadu postati prava noćna mora.

S vremenom se lista oboljenja koje se moglo tretirati s kanabisom postupno proširivala, pa je tako obuhvatila niz psihičkih problema poput melankolije, histerije, migrene, delirium tremensa, neuralgija, nesanice i noćnih mora. Prema jednom popisu iz 1923. godine, kanabisovi su preparati korišteni i kod gonoreje, prostatitisa, cistitisa, dismenoreje, a u formi cigareta protiv emfizema, astme i kroničnog kašlja. Već sam ranije spomenuo da kanabis uklanja bolove, pa su ga liječnici u to doba rabili u slučaju bolova u crijevima i želucu, bez obzira radilo se o karcinomu, čiru ili nekoj drugoj komplikaciji.

Imao sam se prilike u Indiji uvjeriti da njihovi liječnici, osobito ajurvedski, rado kod bolova u utrobi preporučuju kanabisove pripravke. Kada sam jednom putovao preko Dehra Duna prema himalajskom lancu, dan prije no što sam napustio Delhi i krenuo na sjever, spopali su me neugodni bolovi u području abdomena, koje sam olako pripisao prolaznim smetnjama izazvanim jakim indijskim začinima. Pitao sam liječnika ashrama u kojem sam prespavao što mi je činiti obzirom da nije bilo načina kako odgoditi put. Kada sam mu opisao podmuklu bol s lijeve strane i čudan pritisak odozdo prema gore, odnekuda je izvadio malu plastičnu bočicu ispunjenu smeđom tekućinom. Objasnio mi je da ne smijem uzimati previše kapi, možda 10 ili 15 u malo vode, najbolje prije spavanja. Nije mi rekao o kakvu se preparatu radi, niti sam ga ja o tome bilo što pitao. Već u Dehra Dunu u večernjim sam satima osjećao da mi se stanje pogoršava, čudan je pritisak popraćen nekom neobičnom nelagodom rasao. Uzeo sam kapi i stanje se smirilo. U razdoblju od 11 dana koliko sam proveo na putu koji je završio u Delhiju, stalno sam održavao nekakvu ravnotežu uzimajući kapi koje mi je dao doktor iz ashrama. Znao sam da nešto nije u redu, ali su kapi uvijek na kraju potisnule simptome. Po povratku u glavni grad Indije pitao sam o kakvim se kapima zapravo radi i saznao da su bazirane na kanabisu. Vrativši se u Europu iz nalaza urina i krvnog seruma postalo je jasno da sam, ustvari, imao problema s gušteračom, koja se valjda uzrujala zbog južnoindijske kuhinje. Moj je put na sjever predstavljao nerazumni rizik, kojega cijelo vrijeme uopće nisam bio svijestan. I danas sam uvjeren da su mi kanabisove kapi pomogle.

Uz navedene bolesti, kanabis se pokazao efikasnim u borbi protiv herpesa, raspuklina na površini kože, groznica, tetanusa i kolere. Od svih nabrojenih bolesti kojima su se suprotstavljali kanabisom u tim ranim dvadesetima ovog stoljeća, liječnici izdvajaju migrenu kao onu kod koje je droga uzimana u kontroliranim dozama dala najbolje rezultate.

Jamačno je sudac Young imao čvrste argumente kada je dao malo prije citiranu izjavu o korisnu djelovanju kanabisa, ako se on koristi u medicinske svrhe i pod kontrolom stručnjaka. Među njih sigurno spadaju spoznaje o tome da kanabis pomaže osobama oboljelima od teške i neizlječive autoimune bolesti označene sa slovima MS – multiple skleroze. Ovo oboljenje izaziva grčenje mišića i oboljeloga postupno veže uz invalidska kolica. Neki američki pacijenti oboljeli od ove opake bolesti tvrdili su da im je marihuana pomogla koji puta čak do te mjere da su mogli ustati iz kolica. Dr. Lester Greenspoon u jednoj publikaciji koju je objavilo Sveučilište Stanford, opisuje mladog čovjeka koji pati od potpune paralize nastale uslijed ranjavanja zbog nespretnog rukovanja oružjem. Jaki bolovi koji se javljaju u mišićima nestaju u roku od nekoliko minuta nakon popušenog “jointa”, tvrdi Greenspoon, a iznosi i vlastitu tragediju. Njegov je sin Danny sa 14 godina obolio od leukemije i patio od jakih mučnina i povraćanja nakon provedene kemoterapije. Nakon primjene kanabisa mučnine su gotovo nestale i dječak je mogao normalno jesti. Nažalost, njegova se bolest na kraju pokazala fatalnom.

Poznato je da su američke vlasti iznimno dopustile pušenje marihuane bolesnicima oboljelima od neizlječivih bolesti, a prema mnogima, kanabis je pomogao i kao sredstvo za uklanjanje neugodnih simptoma koji se javljaju nakon kemoterapije i sličnih zahvata.

Glaukom, teška bolest očiju, po svemu sudeći najbolje se može kontrolirati upravo kanabinolima iz marihuane. Radi se o oboljenju kod kojeg očni tlak raste i tako oštećuje očni živac. Još 1976. godine, tada 28-godišnji Bob Randall ušao je u američku povijest kao prva osoba kojoj je službena medicina propisala uzimanje marihuane. Čovjek koji je bolovao od glaukoma i više nije reagirao na nijedan poznati lijek protiv ove bolesti, dobio je preporuku svog liječnika da uzima marihuanu, koja je jedina, osobito u večernjim satima, mogla kontrolirati njegov očni tlak. Pušio je oko šest “jointova” dnevno, a taj je primjer potakao brojna istraživanja, s ciljem da se utvrdi na koji način marihuana može pomoći osobama oboljelima od ove bolesti. Po svemu sudeći, zagovornici legalizacije marihuane imaju podršku nekih oftalmologa koji misle da ova droga doista može učiniti ono što nije u stanju nijedan do sada poznati lijek.

Kemičari su nastojali identificirati koji spoj iz konoplje djeluje ozdravljujuće kod spomenutih bolesti. Naime, jedini sintetski kanabinoid, komercijalna imena “Nabilone”, koji je legaliziran u Velikoj Britaniji, povučen je iz prodaje jer je vrlo negativno utjecao na laboratorijske životinje, a pokazivao je i loše strane u primjeni na ljude. U konoplji su pronađeni mnogi spojevi, njih osamdesetak, koji bi mogli igrati neku ulogu u njenoj biološkoj aktivnosti. Izgleda da su u normalnim dozama korisni i, uvjetno, bezopasni samo onda kada su zajedno, dakle u biljci. A to je za znanost teško prihvatljiva istina, jer je u takvu slučaju nemoguće, ako govorimo o medicinskoj primjeni, odrediti točnu dozu koju treba primijeniti u pojedinim situacijama. Da o različitom kemijskom sastavu koji nalazimo u kanabisu različita porijekla ni ne govorimo. Usprkos opširnim i ambicioznim istraživanjima u kojima se iz kanabisa željelo odvojiti ono što ozdravljuje, u ovom trenutku se ne čini da je moguće proizvesti kanabis u tabletama.

Djeca cvijeća

Vratimo se u šezdesete, preciznije u 1966. godinu, kada se počinje odvijati proces ponovnog otkrivanja Istoka, koji u povijesnim valovima fascinira Zapadnjake. Stari autobusi odlaze iz Europe, preko Turske sve do Indije, katkada i dalje i “djeca cvijeća” upoznaju egzotičnu civilizaciju nimalo nalik vlastitoj. Ovdje nema one disciplinirane strke i bolesne ambicije od koje mladi Zapadnjaci žele pobjeći. Neki u potrazi za misticima i asketima Indije, budističkim redovnicima Cejlona ili Tajlanda ili sufijima Pakistana, drugi za “kemijskim Rajem” u kojem ne treba meditirati godinama da bi se razgovaralo s “višim silama”. Hašiš postaje dio subkulture koja će u narednim godinama konzumirati tone psihoaktivne smole. Ona će postupno doprijeti do Europe, uglavnom iz Afghanistana i Libanona, u manjim količinama i za osobnu uporabu. Kanabis u svim svojim oblicima i još uvijek nezamijećen, za razliku od SAD gdje je rat protiv Learyja i Alperta već počeo, postaje zanimljiv europskom podzemlju. U ilegalni uvoz se počinju uključivati sicilijanska i napolitanska Mafija, korzikanski gangovi u Francuskoj i turski trgovci drogama. Europa će uskoro dobiti samostalnu mrežu ilegalnih snabdjevača, koji će razviti posao neviđenih razmjera.

Richard se smije i prisjeća tih šezdesetih, kada je s kolonama ostale mlađarije dospio u San Francisco: “... Jednom smo se tako napušili hašiša, čini mi se da smo uz to još uzeli LSD, ili nešto slično. Nismo mogli ni govoriti. Bilo nas je pet ili šest. Lunjali smo parkom u Friscu i skinuli se do gola. Odnekuda su se stvorili murjaci i htjeli nas legitimirati što je bio apsurd, jer smo bili goli, a nitko nije imao pojma gdje smo ostavili odjeću. Bili smo tako drogirani da nismo mogli ništa drugo nego se glupo ceriti. Odveli su nas u policijsku stanicu. Kažnjeni smo s globom zbog “nepristojna ponašanja”. Uopće nisu shvatili da smo bili totalno drogirani ! To su bili počeci, zlatno doba eksperimentiranja, kada još ni policajci nisu bili svijesni koliko je stvar uznapredovala. Romansa se brzo približila svom kraju i igre su postale surovije. Danas, kad gledam unatrag, to mi se eksperimentiranje s drogom čini nekako blesavim... Mislili smo da mijenjamo svijet, droga nam je davala osjećaj da možemo sve. Bila je to dječja iluzija...”.

“Trava” postaje uobičajeni stimulativ za koji jedan bivši igrač rugbyja iz Londona kaže: “... Marihuana me pomalo odvojila od športa. To je interesantan proces. U tebe se uvlači neka čudna lijenost, dok si napušen čini ti se da ti ništa drugo nije potrebno. Kada sam gledao masnice i ogrebotine s treninga, počeo sam razmišljati što mi sve to treba, samo ću pod stare dane imati s time problema. Polagano, ali sigurno, marihuana me preuzela. Nije mogao proći nijedan dan, a da nisam popušio “joint”, koji me ufurao u stanje kada sam vjerovao da je sve u najboljem redu. Ako nisam popušio svoju dnevnu dozu bio sam užasno nervozan i napet. Na kraju sam ipak uspio dokučiti kuda sve to vodi. Promatrao sam svoje prijatelje koji su danima ispijali litre pive u pubovima i živjeli u nekom svom svijetu lažnog zadovoljstva i sreće. Znao sam da ja činim isto i odlučio sam se suprotstaviti svojoj navici. Riješio sam se marihuane, ali je, što se tiče športa, za mene bilo kasno...”.

Uz spomenute, marihuana ima i druge ulične nadimke u zapadnim zemljama, kao “draw”, “blow”, “grass”, “dope”, “weed”, “bush”, “puff” itd. Prema nekim procjenama, jedna trećina kanabisa koja dolazi u Europu stiže iz Maroka ali, kako smo već spomenuli, uzgaja se diljem svijeta. Kao hašiš također ima niz imena u “slangu”, poput afghanistanskog “kifa”, pakistanskog “Pakija” i drugih. Najbolje ćete sve sorte kanabisa upoznati ako sjednete u neku kafeteriju u Nizozemskoj gdje će vam prići vlasnik i ponuditi vas čitavom paletom “trava” i hašiša. Uz stručno tumačenje, dakako. U to sam se i sam uvjerio u Amsterdamu i to ne samo u kafeterijama i slastičarnicama, već i na cesti gdje su mi na glasovitom trgu Damu prilazili crnoputi dečki čiji su roditelji ovamo očito stigli iz Surinama. Nudili su najkvalitetniji hašiš. Nije mi jedino bilo jasno da li je ovakva ponuda također legalna.

Psihoterapija i ovisnost

Kanabis, kao uostalom i većina drugih droga, našao je svoj put do psihoterapije. Neki su terapeuti u ranoj fazi propagiranja kanabisa na Zapadu pokazivali izraziti entuzijazam kada je u pitanju ova droga. Jedan od njih je i dr. Harry Harmon, koji je smatrao da kanabis nema samo onaj otupljujući efekt, koji je mnoge uljuljao u ljenčarenje i samodostatnost bez osnova u realnosti. Kako je tvrdio, marihuana deblokira čovjekov um i on lakše može svoje dileme komunicirati terapeutu. Osoba pod utjecajem marihuane može iz droge crpiti inspiraciju za umjetnička djela i rješavanje raznih problema, tumači Harmon. Povećava joj se kreativnost, dolazi na originalne zamisli i ima uvid u ono što se događa s drugim ljudima s kojima je u kontaktu. Iskreno rečeno, gotovo da se pokazalo pravilom da su psihoterapeuti prvi pokazivali interes za neku novu drogu, pa da bi to inicijalno oduševljenje splasnulo kada su izbile popratne pojave koje prate dulji tretman nekim narkotikom.

Marco je psihoterapeut koji ima privatnu praksu u jednom od većih gradova Švicarske. Vrlo je originalan u pristupu i ne krije svoje oduševljenje LSD-om i drugim drogama. Na pitanja je li to njegov privatni ili službeni stav čovjeka koji od psihičkih tegoba liječi druge ljude kratko odgovara: privatni. Droge, doduše, u nekim slučajevima mogu pomoći ljudima koji pate od psihičkih tegoba. Takvu reputaciju ima i marihuana, ali je to opasna igra u kojoj efekt može biti upravo obrnut od onog očekivanog, tumači mi ovaj sredovječni poklonik uvođenja mistike u liječenje psihičkih oboljenja. Sam je eksperimentirao s drogama, no svojim ih pacijentima ne preporuča. Kaže, rizik je ipak prevelik.

Razgovarao sam s nekoliko drugih, konzervativnijih švicarskih psihoanalitičara jungovske orijentacije, koji su svi odreda odbili i samu pomisao na korištenje droga u analizi. Procese koji se moraju odvijati pri punoj svijesti ne treba ubrzavati, jer se oni odvijaju upravo onom brzinom kojom trebaju. Čovječji psihički razvoj je dinamičan tijek u kojem trebamo nešto prepoznati i na intuitivnom planu, a uvjet da to doista bude korisno jest da budemo pri punoj svijesti, da jedan prirodni hod ne ometamo sredstvima za njegovo ubrzavanje ili usporavanje. Snovi nas uče, ali oni snovi koji dolaze sami u trenucima kada su nam potrebni kao svojevrsni učitelji. Ako ih samoinicijativno induciramo oni će biti umjetni i neće odražavati realno stanje naše psihe. Jungovci rezoniraju poput praktično svih duhovnih škola Istoka i Zapada, koje, ako izuzmemo rijetke iznimke, obeshrabruje uzimanje droge kao sredstva duhovnog razvoja. Droge se ističu među prvima kao opasna prepreka spiritualnom sazrijevanju, a tumačenja su različita, od onih etičke prirode do onih koje govore da droge vežu duh “... uz niže astralne sfere...”.

Zanimljivo je da se upravo duhovni doživljaji koje opisuju korisnici narkotika, među njima i kanabisa, oštro kritiziraju od strane duhovnih adepata. Fragmentarno zavirivanje u više razine za koje čovjek još nije sazrio opasna je igra koja kulminira potpunom blokadom bilo kakva napretka, upozorenje je svima onima koji traže savjet od nekog svećenika, jogija, sufija ili budističkog monaha. Paradoks je u tome da mnogi do droga dospiju u potrazi za dubljim životnim smislom. U jednom im se trenu učini da su ga pronašli, da bi on izblijedio kako se iz organizma isele molekule koje su magičnu iluziju stvorile. Može ostati ovisnost, žeđ za varljivom čarolijom, koja još više udaljava od duhovnosti čiji je cilj postizanje neprivrženosti prolaznim vrijednostima ovog svijeta.

Svojedobno sam u poznatoj klinici Waldau, nedaleko Berna, promatrao tinejdžere koji su ovamo došli na odvikavanje od heroina, morfija ili kokaina. Muvali su se izgubljeno restoranom klinike dok mi je jedan psiholog za vrijeme jutarnje pauze objašnjavao sve aspekte svog nezahvalnog posla. Zanimalo me kakva je veza između ove djece koja su već u ranoj mladosti zaglavila na jednom od magičnih bijelih prašaka i marihuane, koja se smatra najdobroćudnijom drogom na zapadnom tržištu. “Ne mogu ti to sa sigurnošću reći”, odgovorrio je nakon kraćeg razmišljanja, “ali imam dojam da su barem neki od njih počeli svoje putovanje u narkomanska nebesa nekim od derivata kanabisa. Ne tvrdim da bi se stvari razvijale drukčije da nisu nabasali na marihuanu, možda bi se ipak našli ovdje. Navodi li marihuana doista na teže narkotike jedno je od ključnih pitanja današnjice, kada je u pitanju legalizacija kanabisa koju mnogi traže. Odgovara za sada nema...”.

Legalizacija ili postroženje propisa kada je u pitanju marihuana nedvojbeno je nešto što zadire u političke vode. Država koja bi u potpunosti legalizirala derivate kanabisa zacijelo bi s jedne strane dobila jednu novu i unosnu industriju, koja bi mogla utjecati i na turizam, ali i komplikacije s drugim zemljama koje nisu oduševljene idejom stavljanja u granice zakona bilo kakva narkotika. U zapadnim zemljama su pitanja poput ovog uvijek na tapeti u vrijeme predizbornih kampanja, pa je možda i ranije citirana izjava suca Younga zapravo bila pažljivo isplanirana sonda koja je trebala izmjerili puls javnosti kada je u pitanju marihuana i njena legalizacija. Takva mjerenja obavljaju i razna udruženja “za” i “protiv” marihuane, ali i drugi, skriveni interesenti koji tu i tamo izrežiraju kakvu žešću polemiku u medijima ne bi li postupno stvorili teren za buduće promjene, koje mogu iznenaditi i one koji veruju da im je, bar što se tiče marihuane, sve jasno.

Alkoholizam je jedno od zala koje je postalo dio naše kulture. Žestoka pića koja definitivno djeluju loše na ljudsko zdravlje prodaju se svuda, nikome ne bi ni palo na pamet da ih zabrani. Pogotovo nakon iskustava s prohibicijom u Americi, kada su se na ilegalnoj prodaji alkohola obogatili ljudi poput Al Caponea, Johnnyja Torria i drugih, a lokalo se kao nikada prije.

O marihuani su govorili da je strahovito štetna i potiče ljude na zločine, da je zdrava i liječi 100 bolesti, da je potpuno bezopasna i djeluje povoljno na psihu, da je daleko bezopasnija od alkohola, da izaziva paranoju i psihotične epizode, da profinjuje i uzdiže, da potiče na seksualno nasilje, da je sjajno sredstvo za psihoterapiju, da izaziva mučnine i povraćanje, da je najbolje sredstvo protiv mučnina i povraćanja izazvanih kemoterapijom, da duhovno uzdiže, da zaustavlja svaki duhovni napredak. Rekli su da je treba legalizirati i da onaj kod kojeg nađu “joint” treba guliti deset godina u tamnici s maksimalnim osiguranjem. Sve su to rekli ugledni znanstvenici i oni koji donose zakone. I, kada sam već spomenuo alkohol: marihuana, kako tvrde neki, ide uz svaku drugu drogu osim alkohola.

Promotrimo li problem ovisnosti o raznim drogama, a to je osobito važno za one teže, sa stanovišta freudovske analize, odnosno zaglavljivanja ličnosti u razvoju uslijed onog što se u žargonu naziva fiksacijom, vidjeti ćemo da možda postoje dublji razlozi za skretanje čovjeka u vode narkomanije od onih koji se u glavama pogođenih obitelji svode na “utjecaj lošeg društva”.

Ugledna psihoanalitičarka Christa Robinson me upozorila da je okretanje drogama često znak nemoći pojedinca da uspostavi odnos s Jastvom u sebi. Osobe koje su fiksirane u tzv. oralnoj fazi (za detaljnije razumijevanje korištenih termina preporuča se bilo koji udžbenik koji se bavi Freudovom psihoanalizom op. a.) okrenuti će se nekoj pasivnoj ovisnosti, npr. prekomjernom gledanju televizije, alkoholu, a među jakim drogama one će izabrati heroin. Oni koji su fiksirani u tzv. analnoj ili narcisoidnoj fazi, biti će skloniji poticajnim, stimulativnim narkoticima poput, recimo, kokaina. Prema Freudu, razvoj ega u čovjeka odvija se u periodu od 1,5 do 3 godine starosti, a bude li to bolno, ili se počine nesvjesne greške u odgoju, to se kasnije može na vrlo dramatičan način odraziti u njegovu životu.

Eva Sigg, vodeći europski ekspert za tzv. Sandplay terapiju, odlično govori o emociji koja nerijetko gura prema rješenju koje zapravo predstavlja najgoru moguću varijantu. Emocija je strah, a rješenje katkada postupno skretanje prema kemijskim agensima. Strahujemo li mi danas više od naših predaka? Možda i da, jer, kako tumači ova žena stručnjak za učenja Carla Gustava Junga, naši roditelji u nas projiciraju svoje strahove, pa mi ne strahujemo samo vlastite, nego i roditeljske strahove. A oni su ih nagomilali od svojih roditelja, a ovi opet od svojih. Dakle, mi u načelu strahujemo strahove naših predaka. Dakako, to se razlikuje od osobe do osobe, jer nije svačija životna priča ista, niti su roditelji projicirali iste probleme svojim potomcima u svim slučajevima.

Neće svatko završiti kao teški narkoman ili serijski ubojica. Impulse u svijesti koje možemo okarakterizirati kao negativne, neki će moći kontrolirati pri punoj svijesti ili će krenuti na kakvu terapiju, a možda će sve riješiti i bavljenjem kakvim oblikom meditacije. Netko strahove neće osjećati na svjesnom nivou, ali će oni upravljati njegovim životnim akcijama. Posizanje za drogama, od marihuane do heroina, treba koji puta promatrati i u svjetlu nečije nemoći da impulse iz nesvjesnog stavi pod kontrolu. A to ne možemo proglasiti njegovom krivnjom, pa apriorno osuđivanje osobe koja je postala žrtvom droga stjecajem specifičnih okolnosti ne može biti put k smanjenju opasnosti od ove epidemije. Svaku osobu koja je potpala pod utjecaj nekog narkotika do te mjere da je o njemu ovisna, prije svega treba smatrati bolesnom i njenu dovođenju u stanje kada će moći svoju naviku odbaciti treba dati prioritet.